Blog

MAME PIŠU POEZIJU

MAME PIŠU POEZIJU

Koliko puta sam ostavila na pola…
Poljubac.
Pesmu.
Kafu na suncu.
Zrelu bubuljicu.
Prijateljski razgovor.
Ručak, pa je zagoreo.
Posao što je pritiskao.
Tuširanje, posle dva dana.
Ideju koja me je uzbudila.
Film za koji sam se dugo spremala.
Vođenje ljubavi koje sam jedva čekala.
Suze o kojima nisam htela ništa da kažem.
Snove u kojima sam bila bar 10 godina mlađa.
Jednostavno gledanje u zid.
Još samo 5 minuta Tišine.
Hladnu večeru.
Šminkanje.
Djuskanje.
Žvakanje.
Sedenje.
Smejanje.
Jecaje.
Stih.

Čim bih čula „Mama“.

STILSKA FIGURA

 

STILSKA FIGURA

 

Kada je trenutak da decu pustimo da sama grade svoj stilski identitet a  ne samo da figuriraju kao naše lutke iz izloga?

 

Odelo ne čini čoveka, ali i te kako o njemu govori…

Neke mame, a i tate, više obraćaju pažnju, neki manje, ali verujem da je svakome stalo da dete bude obučeno u njihovom fazonu, pogotovo kada su neke posebne prilike u pitanju.

E sad, šta se dešava kada dete više neće da mu se roditelji mešaju, kada počne samo da se stilski izražava, kombinuje, da pokazuje jasan stav šta želi a šta ne želi da obuče? Kada i pored svih naših napora da dete usmerimo ka onome što je kulturno, gotivno, svevremeno ili šik, dete povuče stihija jednog novog kulturološkog toka/šoka, Trepa, škole,You Tube hitova i tutorijala, raznih tinejdžkrikova? Elza stajling je još i mogao da se podnese, ali ovo?

 

Koliko god se mi odupirali i podupirali svoje argumente,tada je vreme da ih pustimo! Ali ne tako lako…

Nije lako pomiriti se s tim da su šljokice, štras, cica mace, barbi relikvije i goli stomaci sada u modi koju prati vaša devojčica, Ili podignuta kragnica u kombinaciji sa šimi cipelicama koje baš želi vaš sin, u kombinaciji sa gel-repovi fudbalerskom frizurom!

 

Uhvatila sam sebe više puta kako u kupovini sa ćerkom, na sve što mi ona pokaže da joj se sviđa, odgovaram sa: grozno je, odvratno, pipni samo taj materijal, ne dopada mi se (u najboljem slučaju). Ona bi tužno vraćala komad gardarobe na štender, a ja bih bila zadovoljna što je odustala.

A onda bih viđala njene drugarice u sličnim tim stvarima, ponosna što moja ćerka nije seljanka i što je sasvim drugačija. Dok jednog trenutka nisam shvatila koliko sam sebična i koliko sam je obezličila, učinivši od nje svoju lutku za oblačenje. Kamuflirala sam svoj egoizam pružajući joj izbor, opet između dve stvari koje se meni sviđaju i koje su u mom stilskom okviru prihvatljive. Potpuno sam zanemarivala činjenicu da je ona ličnost koja sama treba da gradi svoj imidž, a da ja treba da budem samo njen asistent, stilski talas iz senke! Da provučem malo uticaja kada mogu, ali ne i da sečem šavove ideje koje ona ima o sebi. Jer to je važan deo njenog odrastanja i formiranja, mogla ja to da prihvatim ili ne…

Bitno je što sam to shvatila na vreme, u suprotnom moja mala devojčica izrasla bi u nesigurnu, isfrustriranu i neprilagođenu devojku koja se plaši da iznese svoj stav, obuče mini i pokaže srednji prst (pun fejkdijamantskog prstenja)

 

To ipak ne znači da se slažem da izleti iz kuće neuredno, vulgarno ili baš ekstremno ružno… Tada ipak malo porazgovaramo

 

Važno je da stilski kostur koji nosi iz porodičnog fundusa postoji, nasledila ga je kao i sve ostalo. Ubaci ona kojekakve kerefeke, jeftine krpice, rekvizite i kvazi čipku, ali je prepoznatljiva po svom obrascu od kog odstupa samo onda kada ona to poželi. A što se muzike i spotova tiče, ona pusti jednu svoju pesmu, mi jednu svoju. Poštujemo se! Uz potajnu nadu da će jednog dana i sama shvatiti razliku, i da će prave vrednosti ipak opstati, a ona postati autentična i beskrajno svoja, a ne tuđa stilska figura.

 

Svaka smena generacija nosi sa sobom svoju estetiku, mi roditelji moramo to da prihvatimo i pustimo, najbolje tako što ćemo i sami da se uključimo tražeći i ističući ono lepo i smisleno u njoj!

KAD TE PUBERTET SAČEKA IZA VRATA

KADA TE PUBERTET SAČEKA IZA VRATA

 

Iako smo ga svi preležali, realno se retko ko seća kako je to stvarno bilo. Pubertet u današnje vreme preti da razbije svaku vezu između dece i nas. Čini mi se da je drugačiji, mutiran, sa puno više prava i polja čiji kontekst ne razumemo. Pre njega, pre tranzicije deteta u ulogu odraslog čoveka, još uvek smo imali kompas. Šta sad?

Pubertet je faza cele porodice i to je prvo što treba da prihvatimo.

Prirodna je potreba da se dete osamostaljuje, da se menja umom kao i telom, da se bori za novopečene ideale, za svoj identitet, da nas roditelje spušta sa trona autoriteta na mesto ravnopravnog sagovornika, i da ima “čudne” nove drugare. Sve to u cilju jedne dublje spoznaje sebe, sa toliko eksperimenata i smelosti sa kojima često ne umemo da se izborimo. Možemo zajednički kroz sve samo sa puno strpljenja… Uf
Definitivno nije lako stajati pred zatvorenim, nezainteresovanim, ili pak buntovnim detetom koje nas dozira, sa nejasnom granicom koliko nas pušta u sebe, baš u periodu kada je najvažnije da ga ne ispustimo.
Iako često izgleda kao da smo suvišni u njihovom svetu, da kriju od nas ili da beže od kuće, zapravo smo im najpotebniji, ali kao oslonac za koji žele da se uhvate, a ne kao putokaz koji će da slede. Jer oni u tom periodu idu samo za svojim pubertetskim fluidom ili društvom u kome će da se potvrde. Mi, porodica, treba da delujemo iz prikrajka, mudro i nenametljivo, da nas ne bi skroz gurnuli u stranu.

Neka deca su introvertna i često izgledaju letargično i besciljno, ali zapravo su duboko uronjena u svoje sopstvo, posmatraju tiho a reaguju burno. Druga, pak ne prestaju da deluju, ruše i grade, ospoljavaju se kao nikada do sad, imaju potrebu da menjaju svet i da postavljaju svoja pravila – ekstroverti su i često dobri glumci!

To je period koji treba da se istutnji, pun je suza i velikih ljubavi a bogami i fajtova, ali je i period kada deca odlučuju o sebi, biraju sami, prave gluposti i praštaju, seksualno se bude i istražuju, imaju velike životne ciljeve ali mrze školu i sve što tako zvuči.

Nedavno sam šetala sa svojim sestričinama Knez Mihailovom, one su u početnoj, vatrenoj fazi adolescencije. Znajući to, želela sam da im budem interesantna, inspirativna, ali to je bila potpuno pogrešna strategija. Umesto da ja njih pratim i osluškujem, ja sam našla da im pričam o bisti Njegoša i o Filološkom fakultetu. Htela sam da im približim ono poetsko i erotsko u poetici vladara i vladike, ali naravno da do toga nisam ni stigla, odmah su me presekle sa “Nemoj da smaraš nismo u školi”. Štrecnula sam se, priznajem. Dalje, kada smo došle do Konja, mislile su da smo na Terazijama kod Moskve, shvatila sam da ovo definitivno nije trenutak da im budem kulturni vodič kroz Beograd, već da treba da napravimo selfi i da uz sladoled porazgovaramo o simpatijama. Tako je naše predveče dobilo smisao, tek kada sam se povukla i pustila da me one provozaju kroz sadašnji trenutak. To je njihovo vreme… Nisam bila ni svesna šta je sve u trendu, od Mimi Mercedes, 1001 Viber grupe do raznih challenge koje jedni drugima postavljaju. Realno, najbolje da će da se dave romantizmom u eri surfa po tuđim You Tube kanalima.

Zato mislim da je ovaj pubertet opasniji od onog našeg, starog, jer ima više izazova koji skreću s puta ne u kanal, nego u provaliju Zadruge i šunda koji se nameću kao novi sistem vrednosti i imperativa kvazi lepog.

Ali nije to ništa strašno, doći će trenutak kada će znanje biti u modi i kada ćeš biti faca u društvu ne ako imaš sve petice nego ako znaš sve odgovore, ako ne u toku, ono bar pred kraj puberteta. A to mnogo zavisi od nas – koji im ne držimo predavanja, već im pružamo perspektivu više i uvek spremno rame za plakanje. Doći će momenat kada će sami shvatiti da stav “Neću to da učim jer me ne zanima” više ne pije vodu, jer se ne uklapa u njihovu viziju života i njihovu ulogu u njemu. Za to je potrebno vreme i naša podrška jer u pubertetu sila ne radi, samo produbljuje otpor! Čak iako ne budu najbolji đaci sigurno će iz ovog perioda izaći kao dobri i samosvesni ljudi – što nam je i cilj, zar ne!

Period puberteta je lepa i opasna igra na više nivoa. Iz pozicije deteta to je spoznaja sebe i sveta iz stotine perspektiva odjednom, kao i ogromna borba za svoje mesto kao individue koja tek počinje i trajaće ceo život. Za nas “velike” to je ono što ih je spopalo, sa čime treba da se nadmudrujemo, što nas izluđuje uz neizmeran strah da li smo u stanju da se sa time izborimo – da ih izvedemo na pravi put a da ih ne ugušimo (emotivno, psihološki, socijalno i kreativno)

Nema formule ima samo pažljivog promatranja i puno ljubavi, čak i onda kada njihovo ponašanje preti da nas potpuno razori.

SEKSUALNOST KOD DECE Bu ili tabu?

Seksualnost kod dece Bu ili tabu?

SEKSUALNOST KOD DECE

Bu ili tabu?

Pitanje seksualnosti je vrlo kompleksno, ali ono se pokreće kod dece još u prvim godinama života.

Da li slobodno govoriti detetu o mnogim stvarima koje ga čekaju u životu ili umotavati u višeslojni papir pa dok ga sam ne odmota?

Često zastanemo između prirode i društva, zbunjeni na koju stranu da povučemo. Toliko se na kraju krajeva upletu da ne znamo da li put instinkta ili do onoga što društvo kaže da valja.

Mnoga deca su radoznala, vide šire i traže odgovore vrlo rano, na pitanja i pojave čije objašnjenje još uvek nisu u stanju da shvate na pravi način. Po mnogim mišljenjima treba zaobilaziti te priče dok ne porastu, ne dorastu, često čujemo “Ma samo ignoriši”, a šta ako onda bude kasno, i ko smo mi da umesto njih odlučimo šta je sramota a šta prirodna stvar koja se ne oglušava o slobodu i kulturu.

Da li je “normalno” da držimo otvorena vrata kad se tuširamo? Da li je prihvatljivo otići sa decom na nudističku plažu? Šta reći na pitanje a kako sam se ja rodio/rodila, zašto se one čike ljube u usta ili šta je to menstruacija, kada te to pita
dete od tri ili četiri godine?

Postoje klinci koji kada dobiju bajkovit odgovor, nastave u tom istom smeru da maštaju, pa onda interpretacija dobije gigantske razmere i prebaci se na mnoga druga polja. Tako krenu da crtaju ono što im je zabranjeno da stvarno vide ili
simuliraju pokrete negde naslućene ili one sa TV- a. Takođe, mnoge devojčice se osećaju posramljeno kada dobiju prvu menstruaciju jer nisu dovoljno ili adekvatno obaveštene.

Kako pronaći pravo vreme i najbolji način da im sve prirodne procese približimo?

Nemali je broj odraslih ljudi koji se sećaju svojih prvih doživljaja iz detinjstva, kada su krenuli da istražuju sebe i druge. Kod nekih je to bila samo faza koja nije ostavila nikakve posledice, a kod drugih je to bio početak raznih frustracija koje su i dalje duboko urezane negde u podsvesti.

Da se to ne bi desilo, i da se stigma ne bi provlačila kroz ceo život, ispoljavajući se u kojekakvim oblicima, važno je da se temi seksualnosti priđe na pravi način, sa puno strpljenja. Ne treba praviti Tabu temu od toga. Nije strašno to što sami sebe telesno istražuju, za njih je to igra kao i svaka druga, treba im samo objasniti da je to intimna stvar, koju nije lepo da rade pred drugima.

Ili, da, mama i tata vode ljubav – tako se pravi beba. Ne smemo ih sputavati, štrecati i govoriti im kako je to ružno. Važno je da im se objasni da će doći vreme za to, i da su ti prvi znaci seksualnosti samo upoznavanje sa još jednim aspektom života koji ih čeka, kada porastu.

Otvoren razgovor, prirodan i prilagođen njihovim godinama, pomoći će im da kanališu seksualnu energiju i radoznalost stepen po stepen.

Svaka reakcija poput dranja i osuđivanja u slučajima seksualnog ispoljavanja, samo će dovesti do konflikta, koji može puno da utiče na formiranje njihove ličnosti.

Zato, dragi roditelji, ne treba da vam bude glupo da progovorite i na ovu temu, jer deca često razumeju više nego što mi možemo i da naslutimo.

ČITAMO, RASTEMO

Čitamo, rastemo

Nikad nije rano da deci čitamo velika književna dela.

Kada su mali, do suštine ćemo doći zajedno, kada porastu znaće sami da je dosegnu.
Uspeli smo, ako smo ih naučili da vole knjigu. Da joj prilaze sa uzbuđenjem, kao Aska času
plesa ili Jež kućici.

Koliko god nam delovalo da je bajka jedini prostor u kome se deca kreću sa lakoćom, još kao
vrlo mali oni mogu da razotkriju igru reči i smisla i svu neobičnost Antuntuna, Pepe Krste ili
Plavog zeca. Iznenadićete se kad uhvate ritam, i kada se pred njima otvori čitav svet rime,
vlastite.

Slušajući ispovest jednog psa u Ranim jadima, razumeće dobro šta je to “pasji život”, zasnovan
pre svega na neizmernoj ljubavi. Zauvek će psima prilaziti na jedan drugačiji način, bez straha sa
puno topline. Naučiće šta je to vernost koja se ne dovodi u pitanje. A možda će i pustiti suzu.
Onu koja se pamti.

Čitalačko iskustvo se gradi od malena, prvo slušanjem a onda i prvim redovima koje sami
propuste kroz svoju maštu.
Poput dečaka Bastijana iz Beskrajne priče, deca mogu sama da
kreiraju stvarnost, da pomeraju svetove i vladaju fantazijom jer to je prostor u kome imaju
beskrajnu slobodu i pravo da budu baš sve što požele.

Zato slobodno otvorite vrata mitovima, temeljima kulture i imaginacije, jer su pitki i
višesmisleni. Jedan drugog povlače, a dete neprimetno uvlače u jedan paralelan svet bogova,
ljubavi, mržnje, hijerarhije, ambrozije i nektara, gde će prepoznati kako je mitološka građa
sredstvo da se objasne pojave koje su u većoj ili manjoj meri deo svih nas. Upoznajte ih sa
Zevsom, Orfejom i Euridikom, sa Apolonom i Afroditom, sa Dedalom i Ikarom, ne zaboravite
Ahilovu petu, Odiseja i Dionisa, kao i slovenske i rimske bogove – jer pamtiće ih za ceo život.

Interpretacija koju imaju sa 4 godine, podjednako je važna kao i ona sa 14 ili sa 44.
Perspektiva se menja, razumevanje se produbljuje ali osećaj ostaje isti. I kao najvažnije,
porazgovarajte sa njima o pročitanom. Kada im objašnjavate pojmove, hvalite ili kritikujete
ponašanje, provucite im primere iz dela jer to je divan i vrlo efikasan način da vidite u kom se
smeru kreće vaše dete – da li reaguje, pamti, oživljava likove, oseća empatiju ili čak nadovezuje
priču.

A možete i da ih upitate – Da li je Guliver džin ili su Liliputanci patuljci? Pored višeslojne kritike
društva i parodiranja samog žanra putopisa, ova knjiga je zanimiljiva po promeni perspektive ili
po oneobičavanju Guliverove veličine i umanjivanju svega u svetu u kome se našao. Otkrijte
kako to izgleda iz ugla vašeg deteta. Možda smo za njih svi mi odrasli zapravo džinovi, dužni da
rasklonimo krš i spasimo njihovo malo carstvo od sitnih uljeza…

Ako još kao mali zavole da slušaju i čitaju, lektira im kasnije neće biti obaveza već izazov i uvek
draga tema za razgovor. Na vama je da ih na tom putu pogurate, da im u skladu sa
senzibilitetom predložite pravo štivo. Da ih inspirišete, zagolicate! Čak i ona povučena ili pak
preaktivna deca naći će svoj prostor da se izraze, jer pod velom imaginacije ima mesta za sve!

Ovog puta smo izdvojili samo neke od predivnih knjiga, priča, pesama i mitoloških likova na koje
vas podsećamo:

    Aska i vuk – Ivo Andrić
    Ježeva kućica – Branko Ćopić
    Plavi zec – Duško Radović
    Detinjstvo Krste Pepe – Milovan Danojlić
    Kako živi Antuntun – Grigor Vitez
    Dečak i pas (Rani jadi) – Danilo Kiš
    Beskrajna priča – Mihael Ende
    Grčka, rimska i slovenska mitologija
    Guliverova putovanja I deo – Džonotan Svift

 

Slobodno i sami nastavite niz, list po list!

 

ŠTA ĆE REĆI SVET

ŠTA ĆE REĆI SVET

Nedavno sam razgovarala sa jednom ženicom koju grize savest svaki put kad je više svoja nego više majka. Kako da ode u grad a da je pre toga nisu iscedili? Šta, nema šanse da neko drugi stavi decu u krevet itd. A želi, jako želi da se otrese tog usađenog, nametnutog poziva – idealne majke, majke stojeručice.

Koliko samo stvari radimo zato što to tako treba..

Zato što je to najbolje za decu, a nas ko šiša (ma šta će nam frizer kad i to možemo sami).

Neretko glasno govore žene koje na vrhuncu svog intimnog nezadovoljstva, pocrtavaju kako su svoj život posvetile (podredile) deci. Kako sada kada su deca svoji ljudi, one ne mogu da
pronađu sebe, nema ih više, puf.. svele su se na samo jedan bit koji više nije u prvom planu.
Takve majke, sa ugašenim svetlom i ulogom žrtve, svoj plameni jezičak prenose na svoje ćerke, snaje i ostale ženske sledbenike. Jer to je tradicija kod nas, da se osuđuje, da se dvori, da se poništava sve što “preti” da majku i suprugu skrene na neki drugi put koji nije Taj – već unapred debelo predodređen.

Slično je kad su u pitanju uverenja jedne majke/domaćice. Tvoje dete još nije u krevetu ili daješ mu da jede taj džank. Ccccc Ide boso po tom betonu!

Koliko je samo kalupa koje ni ne kapiramo, nesvesno preuzimamo i šaljemo dalje u jedan
začarani krug nepisanih pravila. Pravdajući se da samo ponekad jede čips ali organski i već zna sva slova ili da su nova istraživanja pokazala da je bolje ići bos nego u anatomskim ulošcima.

Pravila se menjaju, ali imperativ ostaje isti.

Uče nas da je rutina jako važna za pravilan razvoj deteta, pa ne daj bože da planiraš nešto ako je detetu vreme za spavanje. Iako se često ispostavlja se da su naprednija, živahnija, svestranija deca koja su za to vreme dremnula u kolima, na koncertu ili su čak ostala budna.
Matrice ponašanja i odgajanja su kao i sve druge dobro ukorenjene u kolektivno nesvesnom, pa često oni koji prigovaraju nama su i sami bili predmet prigovora.

Neki u tom vrzinom kolu zauvek ostaju, a neki prosto shvate da tu nema zakona i da ih je baš briga šta će reći svet, koji zapravo i nije njihov svet.

KUPOVINA hLADOVINA

KUPOVINA hLADOVINA

U svetu vrlo aktuelna kupovina iz fotelje, kod nas je još uvek neodomaćena. Jer, em što često nisu dovoljno udobne, em su retke čarobne kartice koje omogućavaju ovaj rajski ugođaj naručivanja proizvoda.

Veliki broj ljudi kod nas ne kupuje preko interneta čak ni proizvode sa domaćeg tržišta a kamoli inostrane, jer se pre svega boje da neće dobiti baš onaj proizvod koji su platili. Većina ne voli kad nije u mogućnosti da proba ono što želi da kupi. Šta ako ih neko zavrne?

Suština je da ljudi u Srbiji nemaju poverenje a ni naviku, iako su svesni da je mnogo lakše da im ono što požele, poštar donese na kućnu adresu.
Postavlja se pitanje kako premostiti ovaj rascep, kako olakšati kupovinu, i na kraju krajeva kako uhvatiti korak sa vremenom.

Zato smo mi odlučili da budemo uvek dostupni svojim kupcima, da sa njima razgovaramo, da im pružamo mogućnost da i kada nisu zadovoljni, bez dodatnih troškova mogu da proizvod vrate i dobiju novi.

Da se osete kao da su u pravoj a ne u virtuelnoj prodavnici, jer neko ipak stoji iza njihove plaćene porudžbine i brine o njoj. A oni mogu udobno da sede i uživaju u svojoj hladovini.

Postoje i još neke draži online naručivanja, a to su neizvesnost, produženo zadovoljstvo, a možda čak i iznenađenje – jer pokloni su pokloni, čak i onda kad ih sami sebi naručite…

Pa.. zavalite se i kupujte lagano, u samo par koraka na gugadzina.rs/onlineshop/.

Nekad ekipa iz parka

Gugadzina Blog Nekad ekipa iz parka

Nekad ekipa iz parka

Sad drugari iz parkića

Ista klupa, drugo doba dana. Priča priču sustiže, ali je tema zacementirana.

Kad smo prestali da gledamo filmove, zatvaramo barove, otvaramo nova polja interesovanja?

Zašto imamo potrebu da se u svakom razgovoru potvrdimo? Moje dete ovo, moje dete ono!

Tuda vode ovi dijalozi, samo nas poneki detalj, ponekad, podseti da smo na istom ovom mestu imali drugačiju inspiraciju – seksi, opuštenu, druželjubivu.. punu muzike i titraja.

To je zato što se sada družimo sa mnogim ljudima ne zbog sebe, zato što smo ih sami birali I prepoznali, nego zato što nam se deca lepo igraju. Stoga i dubina naših odnosa ostaje tu, dokle se prostire tema dece. A kako su nam deca svakodnevno po par sati u parku, tako smo i mi svoj društveni život u velikoj meri sveli na razmenu često trivijalnih stvari, koje guše dušu i grickaju sitno, kao miš.

Ravnoteža, to nam fali.

Simpatija koja izvodi psa ili igra, kviz pitanja koja otvaraju pandorinu kutiju sagovornika. Verujem da se granica Svakog može pomeriti. Pa umesto o kašicama daj da porazgovaramo o nedosanjanim željama, prvim ljubavima ili najvećim ispalama. Svako ih ima..

Da pomalo učinimo šetanje deteta, šetanjem sa novim utiscima. Da damo draž parkiću, utabanoj stazici, dosadnoj rutini.

Iako su dečiji osmesi neprocenjivi, glupo je da skupo plaćamo naše vreme provedeno sa ljudima koji nas spuštaju, i sa kojima ne možemo ni jednu drugu priču da ispričamo.

Vrh si!

Vrh si!

Od žene se očekuje da uvek bude na vrhuncu.

Šta se dešava sa svim onim stvarima koje čine jedan običan dan, koje je formiraju kao ženu, majku, umetnicu raznih veština na usluzi. Uvek na pravom mestu, tri obroka dnevno, začaran krug i u centru štoperica, vri čorbica neko kuca na vrata. Klizećim do jedinog, bezuslovno slobodnog prostora, gde može da se cikne, pusti voda, pljusne kiša i zapeva u najboljem slučaju. Komšinica će i onako kucati do sutra.

Malo sutra.

Ovo ipak nije priča na tu temu, ta tema je samo pozadina. O stanju je reč. O pravcu u kome usmeravamo svoju energiju, misli, trzaje.

Kada bismo napravili punktove šta u jednom danu želimo za sebe, a sve ostalo “obavezno” uradimo u tom međuprostoru, drama bi bila drugačija. Katarza bi došla sama od sebe.

Možda bi sa strane, iz tuđeg ugla sve izgledalo isto ali iz našeg, unutarnjeg to je perspektiva sa našeg odabranog vrha.

Dakle, ako moram da peglam – peglaću uz vince i jazz, ako treba da idem u kupovinu – kupiću i labelo i lale, kad već moram da vodim ljubav – biće to kao iz moje fantazije.

Luksuz je trošiti i jedan trenutak bez sebe. O tome se radi.

Zato treba da se uigramo, i kad god nas ponese stihija dužnosti, da dužnost prema sebi stavimo na prvo mesto.

To čak može biti i sama ideja da nismo ponešeni kuda nas drugi vode.

Već gde se i u kiši uživa.

Uhvati žicu

Uhvati žicu

Ima tu prevelike mudrosti, bez obzira što mnogi roditelji odgajaju svoju decu samo po sebi, instiktivno. Bez da nekad zastanu, stave prst na čelo. Otvore još šire oči.

Učimo ih nekakvim modelima ponašanja, često istim kakvim su i nas učili naši roditelji, a da pri tom one nekonvencionalne, prirodne porive koje sama deca ispoljavaju ignorišemo, ne razumemo ili sankcionišemo u korenu. Naše sad nije njihovo sad, za početak.             (Nijhovo je obično za pet minuta)

MI VRTIMO NA SVOJU VODENICU, A ONI PUŠTAJU VODU DA TEČE.

I u tom toku zbiva se dečiji svet, ritam, disanje. Koliko smo često u stanju da i sami zastanemo, pustimo i prepustimo detetu da nas vodi? Kada žurimo na posao, kada se hladi ručak, kada ne treba glava da se spusti nego da se sa dignutim čelom kaže drugome Dobar dan.

UHVATITI ŽICU nije ništa drugo do naći način da se uvaži ono detetovo posebno.Spozna korito u kome teče samo ta voda, uz sve te talase, virove i vodopade. Kroz sve godišnje cikluse i sve detetove faze.

NAPRAVITI RAZLIKU KADA NE SLUŠA VAS, A KADA SLUŠA SEBE.

Igra je svet za sebe, vrlo daleko od mnogih odraslih. Toliko, da često treba da osećamo privilegiju kad deca pokušaju da nas uvuku u njega. Biti u njemu je isto tako kao i biti u bilo kojoj ulozi a da ti ne treba nikakvo opravdanje.

Šta mislite zašto je onda toliko teško deci da nas čuju i reaguju kada ih pozivamo da izađu iz sveta igre. U tom prostoru dolozi do gotovo mitoloških sukoba između svetova, osim ako im ne ponudimo nešto barem približno zanimljivo. Dakle, umesto što vrištimo i čupamo ih iz jednog konteksta, bolje je da ih usmerimo u drugi, makar on bio i samo prelazni korak do onoga što smatramo da je dečija obaveza, logični sled ili jedan krug na našoj vodenici. Igra je poenta, svejedno naša ili njihova.

MUDROST JE U TOME NE STAVITI BRANU NEGO PUSTITI DA TEČE U DRUGO KORITO.

U KOME PLIVAMO ZAJEDNO.

To često nije lako, pa su onda deca nemoguća i neposlušna a ne mi nesposobni da ih ispratimo i usmerimo.

Osim što treba da im uhvatimo žicu, još bitnije je naučiti kako da se ona ne ispusti. Jer priroda uvek vuče na svoju stranu, bez obzira koliko je krotili.